🦔 PRIČE ZA DJECU - Ja sam Neil Armstrong - audio priče za djecu, priče za laku noć, najljepse price

Описание: Ja sam Neil Armstrong - Napisao Brad Meltzer - Ilustrovao Christopher Eliopoulos

Ova zabavna biografija fokusira se na osobine koje su naše heroje učinile velikima - osobine kojima djeca mogu težiti kako bi i sama herojski živjela. Ova slikovnica je o Neilu Armstrongu - slavnom astronautu. Naučimo sve o njemu - od njegovog djetinjstva na farmi do karijere inžinjera i pilota i kako je postao prva osoba na Mjesecu. Svi mali koraci koje je napravio u životu - čak i njegovi neuspjesi - doveli su do njegovih koraka na Mjesecu.

Nađite više knjiga i avantura na našoj web stranici
https://www.knjigezaklince.com/
ili YouTube kanalu
   / knjigezaklince  
Imamo najljepše priče za djecu i najljepše priče za laku noć.
Ne zaboravite da kliknete SUBSCRIBE ili PRETPLATI ME.

Muziku obradili Freedom Trail Studios

Audio Knjiga za djecu / Slikovnica za Djecu
I am Neil Armstrong
Written by Brad Meltzer
Illustrated by Christopher Eliopoulos
#KnjigeZaKlince #AudioPriceZaDjecu #PriceZaLakuNoc

Ja sam Neil Armstrong
Odrastao sam na farmi bez struje. Kad mi je bilo osam godina, cilj mi je bio da se popnem na ovaj javor - najveće drvo u mom dvorištu.
To se činilo nemogućim.
Drvo je bilo tako veliko, a ja tako mali.
Kako da to uradim?
Za to bih morao biti hrabar. A ja nisam bio hrabar kao dijete. U Ohaju, kad sam imao tri godine, čak sam se uplašio kad smo išli vidjeti Djeda Mraza.
“Ptičica”
Takođe bih morao biti pametan.
Kao dijete sam volio da čitam.
U prvom razredu sam pročitao više od 100 knjiga.
"Stvarno?"
"Da. Više od 100 u jednoj godini.”
Konačno, morao bih biti strpljiv.
Kad bi smo igrali monopol, moj brat bi se naljutio i šutirao stol, a ja sam uvijek ostajao miran.
Ipak, kako bih se popeo na to ogromno drvo, jedini način da dođem do vrha je bio ovaj: morao sam napraviti prvi korak.
"I penjemo se."
Penjanje na drvo je bilo poput slagalice. Trebao sam birati grane pravim redoslijedom. Morao sam isplanirati - ili osmisliti - rješenje.
Morao sam koristiti mozak čak više nego tijelo.
Osim toga, svidio mi se osjećaj da sam tako visoko.
Ali onda sam zgrabio mrtvu granu i — KRAKK.
Pao sam. Sa četiri i po metra visine. Pravo na leđa.
"Da pozovem mamu?"
"Da."
Srećom, nisam bio povrijeđen. Tog dana sam naučio da se ne oslanjam na mrtve grane.
Ali najvažnija stvar koju sam uradio…
… je da sam se digao.
Uspjeh nikada ne dolazi lako. Potreban je naporan rad. Kad se radilo o teškim poslovima, tu sam bio sam zaista dobar.
S deset godina kosio sam travu na groblju za deset centi na sat.
Onda sam radio u pekari. Bio sam tako mali. Mogao sam stati u posude za miješanje da ih očistim.
Ti poslovi su mi pomogli da platim za nešto što sam volio više od bilo čega drugog.
Avion. Mama mi je kupila prvu igračku avion kad sam imao dvije ili tri godine.
Nakon toga sam stalno zujao po kući i po komšiluku.
Vrooooom.
„Taj klinac zaista voli avione, zar ne?”
Kad sam imao šest godina, prvi put sam se vozio u pravom avionu, aluminijskom visokokrilnom jednokrilcu zvanom Limena guska.
Imao je dvanaest pletenih stolica umjesto sjedala. Zveckalo je kao ludo!
“Ovo nije dobra ideja!”
Moj tata je bio uplašen. Ja sam uživao.
Počeo sam opsesivno proučavati avione, čitati o njima, čak ih i graditi.
Kao klinac sam napravio toliko modela aviona koji su mi pokrivali cijelu spavaću sobu i dio podruma.
S petnaest godina, umjesto da kupujem igračke avione, počeo sam da štedim novac za časove letenja.
Radio sam tri posla i zarađivao četrdeset centi na sat.
Trebao sam raditi više od trideset dva sata da platim jedan jedini sat.
"Idemo. Još jedan let.”
"Stvarno voliš avione, zar ne?"
“Po čemu ste to zaključili?”
Sa šesnaest godina sam dobio svoju pravu pilotsku dozvolu - čak i prije nego što sam dobio vozačku dozvolu.
Kao tinejdžer, toliko sam volio letenje da sam stalno sanjao isti san.
U snu sam, zadržavajući dah, mogao lebdjeti nad zemljom.
Nisam letio niti se baš nešto kretao. Samo bih lebdio.
Kad sam bio malo stariji, pridružio sam se mornarici i letio u 78 misija za vrijeme Korejskog rata.
Na jednoj misiji moj avion je izgubio krilo pa sam morao da se katapultiram i odmah izađem.
Nikada nisam prošao obuku za katapultiranje pa, iako je moj avion padao, morao sam da ostanem miran i pročitam uputstva na sjedištu.
„Da vidimo…. Kako otvoriti padobran...”
Bezbjedno sam sletio u vodu.
Do kraja rata, SAD su mi dale mnoštvo ratnih medalja, iako se nikada nisam njima hvalio. Uvijek sam ostao skroman.
Na fakultetu sam studirao da budem inžinjer, a to je osoba koja projektira i gradi strojeve i konstrukcije. Zbog te ljubavi prema inžinjerstvu sam postao probni pilot.
U zračnoj bazi Edwards testirali smo najnovije avione.
Poput ovog raketnog aviona X-15, koji je dosezao brzinu do 7,274 km na sat (inače poznatog kao mah 6, što je 6 puta brže od zvuka)!
To je još uvijek najveća brzina kojom se neko ljudsko biće ikad kretalo u avionu!
Inžinjeri ispituju i uče, ispituju i uče.

Ovo je jedan mali korak za čovjeka, ali veliki skok za čovječanstvo.