U tuđini [Domovina draga, kako si daleko!...] (Aleksa Šantić, 1900. Drugu Jovanu Dučiću)

Описание: Na dalekom nebu zlatno jutro gori
U svjetlilu dana, kao pozdrav mio,
Blagi zvuk se hori.
Rosna žita šume, a s proplanka ti'o
Po modrome klasju sanan vjetrić bludi
Pa kapljice pije.
Leptirica plava đurđevku sa grudi
Slatki pelud krade, s neba zlatno bdije
Pa je milo grije:
Al' ja, smoren putnik, utjehe ne steko' -
Domovina draga, kako si daleko!...

Na mrkom grebenu, na samotnoj jeli,
K'o zgužvani duvak počivaju ti'o
Oblačići b'jeli;
Pod njima duboko potočić se skrio,
Preliva se, šumi, a talas mu mio
Kao zlato sjaje.
Sa srpom u ruci preko njega gazi
Milooka mlada, pred nju momče slazi
I na put joj staje...
Al' ja, smoren putnik, radosti ne steko' -
Domovina draga, kako si daleko!

Niz obale hodim. Rakita se mlada
U jutarnjoj suzi preliva pa miri;
Ljubičica viri,
U prisjenku tihom čelici se nada,
I čašicom punom, u slađanom sanku,
Očekuje znanku,
A daleko tamo, gdje se pjesma hori,
Divlja ruža plamti i k'o rubin gori
Na b'jelome danku.
Al' ja, smoren putnik, radosti ne steko' -
Domovina draga, kako si daleko!

S rascvalog drveća lagano se kreću
Pahuljice b'jele, kao poljub dragi
Na usne mi sleću,
Miluju me, ljube i svoj miris blagi
U njedra mi siplju, i sjećaju dana
Kad sam ljubljen bio...
I moj duh bez mira, k'o tica sa grana,
Uzvija se, leti put dalekih strana,
U zavičaj mio...
Al' ja, smoren putnik, utjehe ne steko' -
Domovina draga, kako si daleko!