Čistila je vilu u tišini — ne znajući da je milijunaš promatra s divljenjem.

Описание: U tišini luksuzne vile, ona je obavljala svoj posao predano i neprimjetno. Nije ni slutila da je netko gleda — milijunaš, očaran njezinom skromnošću i marljivošću. Ova dirljiva priča otkriva kako jednostavni trenuci mogu ostaviti dubok dojam i kako se sudbine mogu promijeniti kad se najmanje nadamo.


Rano jutarnje sunce probijalo se kroz velike prozore luksuzne vile na padinama iznad Opatije, stvarajući duge sjene i obasjavajući prostrane sobe zlatnom svjetlošću. Tišinu je narušavao samo tihi zvuk koraka i povremeno šuštanje krpe za prašinu.

Elena Tomić metodično je prelazila iz prostorije u prostoriju, pažljivo brišući prašinu s skupocjenog namještaja, polirala staklene površine do visokog sjaja i usisavala meke tepihe boje pijeska. Sa svojih dvadesetosam godina, već je imala sedam godina iskustva u čišćenju luksuznih nekretnina duž hrvatske obale. Njezine ruke, iako male, bile su spretne i snažne, a oči trenirane da primijete i najmanji trag nečistoće ili nereda.

Vila "Mediteraneo" bila je jedan od njezinih najdražih radnih mjesta. Prostrana kamena građevina s pogledom na Kvarnerski zaljev pripadala je nekoj stranoj kompaniji i većinu godine stajala je prazna, korištena samo povremeno za poslovne sastanke ili kao luksuzni smještaj za važne goste. Elena je dolazila dvaput tjedno održavati je u besprijekornom stanju, najčešće sama i u potpunoj tišini.

Danas je, međutim, osjećala da nešto nije uobičajeno. Stigavši ranije nego obično, primijetila je da su neke stvari pomaknute – knjiga na stolić za kavu u dnevnom boravku, lagano zgužvane plahte u glavnoj spavaćoj sobi, korištene čaše u kuhinji. Očito je netko boravio u vili, iako nije bila obaviještena o tome.

"Vjerojatno se gospodin Kovač vratio iz inozemstva," pomislila je, misleći na glavnog menadžera kompanije koji je povremeno koristio vilu. Nastavila je s poslom, trudeći se biti još tiša nego inače, za slučaj da gost još spava u jednoj od mnogobrojnih soba.

Dok je brisala prašinu s knjiga u biblioteci, njezinu pažnju privukla je jedna koja je stajala malo izvučena, kao da ju je netko nedavno čitao. Bio je to stari primjerak "Povratka Filipa Latinovicza" Miroslava Krleže, jedan od klasika hrvatske književnosti. Elena je nježno izvukla knjigu, iznenađena što vidi tako staro izdanje u ovoj modernoj vili punoj suvremenog dizajna i tehnologije.

"Zanimljiv izbor," pomislila je, otvarajući knjigu i oprezno prelazeći prstima preko požutjelih stranica. Literatura je bila njezina tajna strast. Unatoč tome što je završila samo srednju školu, Elena je bila samouka čitateljica s dubokom ljubavlju prema književnosti. U rijetkim slobodnim trenucima, gutala je knjige posuđene iz gradske knjižnice, nalazeći u njima bijeg od svakodnevice čišćenja tuđih domova.

Bila je toliko zadubljena u knjigu da nije čula tihe korake iza sebe.

"Dobar izbor."

Glas ju je toliko preplašio da je zamalo ispustila knjigu. Brzo se okrenula i ugledala muškarca koji je stajao na vratima biblioteke. Bio je visok, vjerojatno u ranim četrdesetima, odjeven u jednostavne traperice i tamnu polo majicu. Njegovo lice krasila je uredna brada prošarana sijedim, a tamne oči gledale su je s iznenađujućom toplinom i znatiželjom.

"Oprostite," brzo je rekla Elena, vraćajući knjigu na policu. "Nisam trebala..."

"Ne, ne," prekinuo ju je čovjek s blagim osmijehom. "Slobodno razgledajte. Lijepo je vidjeti nekoga tko cijeni dobru književnost."

Elena je osjećala kako joj obrazi gore od neugode. Ovo je bilo neprofesionalno – uhvaćena kako pregledava privatne stvari u kući koju čisti.

"Samo sam brisala prašinu," rekla je brzo, podižući krpu kao dokaz. "Nisam znala da je netko u kući."

"Ja sam Petar," predstavio se muškarac, ne obazirući se na njezinu nelagodu. "A vi ste...?"

"Elena," odgovorila je nakon kratkog oklijevanja. "Ja sam iz agencije za čišćenje. Dolazim utorkom i petkom."

"Ah, da," kimnuo je Petar. "Gospođa Novak mi je spomenula da dolazi netko održavati kuću. Nadam se da vas nisam prepao."

"Ne, sve je u redu," rekla je Elena, iako je njezino srce još uvijek ubrzano kucalo. "Samo ću nastaviti s poslom, ako nemate ništa protiv. Mogu se vratiti kasnije ako vam smetam."

"Ni slučajno," odmahnuo je rukom Petar. "Nastavite kao da me nema. Ionako imam posla u uredu."

Pokazao je prema vratima koja su vodila u malu radnu sobu na kraju hodnika, zatim je uzeo šalicu kave sa stola i nestao. Elena je ostala stajati trenutak, zbunjena ovim neočekivanim susretom. Nikada prije nije razgovarala s gostima vile – obično je dolazila kad je kuća bila prazna, ili bi je dočekala samo gospođa Novak, upraviteljica.

Slegnula je ramenima i nastavila s čišćenjem, iako je sada bila svjesnija svakog zvuka koji je proizvodila. Prošlo je gotovo sat vremena kad je začula Petrov glas iz kuhinje.

"Elena? Oprostite što smetam, ali mogu li vas nešto pitati?"

Požurila je u kuhinju, gdje je Petar stajao pokraj otvorenog hladnjaka s izrazom blage zbunjenosti na licu.