Smijali su se njenom zagrljaju, ali milijunaš je odmah znao da je ona njegova ljubav zauvijek

Описание: Luka dubrovačke luke mirisala je na sol i staro kamenje. Bilo je kolovoza, i sunce je padalo na bijele ploče Starog grada kao obećanje koje nitko nije tražio. Nika Katić nosila je dvije vrećice s tržnice kada je spotaknula na istrošenoj stepenici koja je vodila prema moru — i cijeli se svijet u tom trenutku reorganizirao.

Naranče su se rasule. Boca vina zamalo je pala. I jedna čvrsta ruka, dugih prstiju i kože obojene ljetnim suncem, uhvatila je njezinu ruku prije nego što je dotaknula tlo.

— Polako — rekao je glas, tih i dubok, s onim blagim naglaskom koji steknu ljudi koji previše vremena provode u europskim metropolama.

Nika je podigla oči i ugledala Rafaela Bošnjaka.

Prepoznala ga je odmah — ne zato što ga je osobno poznavala, već zato što ga je cijeli Dubrovnik poznavao. Bošnjak. Obitelj koja je kupila polovicu dubrovačke marine, koja je stare ribarske kuće pretvorila u luksuzne boutique hotele, koja je vikendom dolazila helikopterom i tjedno završavala na naslovnicama poslovnih novina. Rafael je bio najstariji sin — trideset dvije godine, oči boje mora pred oluju, i izraz koji je nosio tihu težinu čovjeka naviknutog da dobiva sve što poželi.

— Hvala — rekla je ona, skupljajući naranče s dostojanstvom koje ga je iznenadilo, odbijajući svaku pomoć koju je pokušao ponuditi.

On je to primijetio. Odmak. Držanje. Način na koji se nije ispričala zbog vlastitog spotaknuća.

— Živite ovdje? — upitao je, kao da je pitanje samo iz znatiželje.

— Cijeli život — odgovorila je kratko, bez ulaženja.

Nika Katić imala je dvadeset osam godina i radila je kao restoratorica u Konzervatorskom zavodu grada Dubrovnika. Njezine ruke, koje su se u slobodno vrijeme prljale od pigmenta i vapna, bile su iste ruke koje su pažljivo čistile freske iz petnaestog stoljeća u crkvama koje turisti nisu ni primjećivali. Bila je kći profesora povijesti i prodavačice cvijeća — skromnog podrijetla, ali bogate unutrašnjosti. Nije bila naivna. Znala je tko su Bošnjaci. I znala je da se takvi muškarci ne zaustavljaju na stepenicama tržnice zbog žena poput nje.

— Vidim da ste u žurbi — rekao je Rafael, a u glasu mu nije bilo uvrede, samo neka vrsta lagane zapitanosti.

— Uvijek sam u žurbi — odvratila je Nika, podmetnula vrećice pod ruke i nastavila hodati prema gore.

Nije se okrenula.

Nije morala.

Jer je i bez okretanja osjetila da je on ostao stajati na onoj stepenici i gledao je dok ne nestane za uglom uske ulice...