Ako se narodi ne mrze – zašto se rat ipak dogodio?

Описание: Ako se narodi ne mrze – zašto se rat ipak dogodio?

Postoji jedna rečenica koju gotovo svi na Balkanu barem jednom izgovore.
Ponekad tiho, ponekad glasno, ponekad s gorčinom, a ponekad s uvjerenjem:

Narodi se ne mrze.

I kada to kažemo, često mislimo da govorimo istinu.
Jer ako pogledamo vlastita iskustva, ta rečenica ne zvuči pogrešno.
Ljudi rade zajedno, žive jedni pored drugih, pomažu se u svakodnevnim situacijama.
Govore sličnim jezikom, dijele iste brige, slične navike, slične snove.

U običnom životu, bez politike i bez televizije, mržnja se rijetko vidi.

Pa ako je to tako, onda se nameće pitanje koje mnoge uznemirava:

Ako se narodi ne mrze, kako je rat uopće bio moguć?

To pitanje nije jednostavno.
I možda baš zato se često preskače.

Jer onog trenutka kada ga ozbiljno postavimo, nešto prestaje imati smisla.

Ako većina ljudi nije željela rat,
ako se nisu probudili jednog jutra s namjerom da ubijaju susjede,
onda rat nije počeo među običnim ljudima.

A ako nije počeo među ljudima – gdje je onda počeo?

Često se može čuti objašnjenje da je mržnja oduvijek bila prisutna.
Da su sukobi bili neizbježni.
Da je sve to bilo zapisano u povijesti.

Ali je li to doista objašnjenje, ili samo način da se skine odgovornost?

Jer ako prihvatimo da je mržnja „prirodna“, onda nitko nije kriv.
Onda se rat jednostavno dogodi.
Bez odluka. Bez planova. Bez konkretnih poteza.

No povijest rijetko funkcionira tako.

Mržnja se ne pojavljuje istovremeno kod milijuna ljudi.
Ne širi se sama od sebe.
Ona se gradi. Polako. Sustavno. Kroz riječi, poruke i strah.

I tu dolazimo do neugodnog pitanja koje se rijetko postavlja:

Tko je prvi počeo govoriti ljudima da su ugroženi?

Godinama prije sukoba, većina ljudi je i dalje živjela sasvim običnim životom.
Radilo se, gradilo, planiralo budućnost.
Djeca su išla u školu, obitelji su slavile blagdane, ljudi su se ženili i udavali.

Nije bilo masovnih zahtjeva za rat.
Nije bilo glasanja o nasilju.
Nitko nije pitao narode žele li sukob.

Pa ipak, rat se dogodio.

Kako se nešto tako veliko može dogoditi bez jasnog pristanka većine?

Je li moguće da su ljudi u rat ušli postupno, gotovo neprimjetno?

Često se kao odgovor nudi politika.
I u tome ima istine.

Ali ni to nije dovoljno.

Jer politika ne djeluje u praznini.
Političke poruke moraju pasti na plodno tlo.
Moraju se povezati s nečijim strahovima, nesigurnostima i sumnjama.

Postavlja se zato važno pitanje:

Kako su političke poruke postale jače od svakodnevnog iskustva ljudi?

Zašto su ljudi počeli vjerovati narativima koji su bili u suprotnosti s onim što su godinama živjeli?

To se ne događa preko noći.

Strah se ponavlja.
Opasnost se stalno naglašava.
Prošlost se vraća, ali selektivno.

I tu dolazimo do još jednog pitanja koje mnoge boli:

Tko je odlučivao koje dijelove povijesti ćemo pamtiti, a koje zaboraviti?

Religija se često navodi kao uzrok.
Nacionalni identitet također.
Jezik, granice, pripadnost.

Ali sve to je postojalo i ranije.
Postojalo je desetljećima, čak i stoljećima.

Pa zašto baš tada?

Zašto u tom trenutku?

Možda problem nije bio u identitetu samom po sebi, nego u načinu na koji je identitet pretvoren u prijetnju.

Jer identitet može biti nešto što nas povezuje.
Ali može postati i sredstvo straha.

U kojem trenutku susjed prestaje biti susjed, a postaje opasnost?
Tko prvi povlači tu granicu?

Dok se među ljudima polako stvarala napetost, mnoge odluke su se donosile daleko od očiju javnosti.
Sastanci, pregovori, dogovori.

Većina ljudi za njih nije znala.
A o nekima se i danas govori vrlo oprezno.

Zašto?

Ako je sve bilo spontano i neizbježno, zašto postoji tolika tišina oko tih odluka?

Što se znalo unaprijed, a što je javnost saznala tek kasnije?
I kome je odgovaralo da se stvari razviju upravo tako?

Ovo nije pokušaj da se odgovornost prebaci isključivo na nekoga drugoga.
Niti pokušaj da se ljudi prikažu kao potpuno nevini.

Ali jest pokušaj da se razumije kako je rat postao moguć, ako ga većina nije željela.

Jer bez tog razumijevanja, lako ponavljamo iste obrasce.
Čak i kada mislimo da smo naučili lekciju.

I možda je najneugodnije pitanje upravo ovo:

Ako se rat nije rodio iz mržnje među narodima – može li se ponovno roditi na isti način?

Da bismo razumjeli kako je rat postao moguć, moramo se udaljiti od emocija i približiti se redoslijedu događaja.
Ne zato da bismo nekoga opravdali, nego zato da bismo vidjeli gdje su se stvari počele lomiti.

Jer rat ne počinje pucnjem.
Rat počinje odlukom.

A odluke se rijetko donose pred kamerama.

Krajem osamdesetih godina, društvo se već nalazilo u dubokoj krizi.
Ekonomski problemi su bili stvarni.
Inflacija je rasla.
Nezaposlenost je pritiskala sve više obitelji.
Sustav koji je desetljećima funkcionirao, počeo je pokazivati ozbiljne pukotine.

To nisu bila osjećanja.
To su bile činjenice.