CRVENI I CRNI - hrvatski film

Описание: Kada je 1985. godine prikazan dugometražni igrani film „Crveni i crni“ o Labinskoj republici, režisera Miroslava Mikuljana i scenaristice Marije Peakić-Mikuljan, u produkciji Jadran filma Zagreb, socioekonomski kontekst koji će dovesti do jačanja protestnih mobilizacija radnika i radnica u godinama prije raspada Jugoslavije, dobiva i sve snažnije nacionalističke konture. I dok film „Crveni i crni“ predstavlja sentimentalni filmski uradak, koji o ustanku labinskih rudara u vrijeme jačanja talijanskog fašističkog pokreta i revolucionarnih gibanja nakon Oktobra progovara na patetičan i poetičko konzervativan način, na platou stvarnoga života dolazi do drastičnog porasta broja štrajkačkih okupljanja. Visokobudžetni film „Crveni i crni“ prikazan je u srpnju 1985. godine na 32. Pulskom filmskom festivalu, no iako je okupio poznatu jugoslavensku glumačku ekipu (u glavnim ulogama pojavljuju se Bekim Fehmiu, Milan Štrljić i Olivera Ježina, dok Fabijan Šovagović i Ivo Gregurević igraju sporedne uloge), nije ostvario zapaženije rezultate (Snježana Tomljenović osvojila je Zlatnu arenu za masku). Stanovništvo Labinštine, uključeno i u proces ekranizacije (film je sniman uz sudjelovanje domaćih statista u Labinu i na Gori Glušić, gdje je rekonstruiran rudarski Vinež) s nestrpljenjem je očekivalo prvo filmsko uprizorenje ovog revolucionarnog događaja, koji zauzima posebno mjesto u kolektivnoj memoriji ljudi toga kraja. Film je prikazan iste godine na starom labinskom trgu Crću za trajanja Repriznih večeri Festivala jugoslavenskog igranog filma u pulskoj Areni, i od samog početka nije bio dočekan s odobravanjem od strane lokalne javnosti, koja mu je zamjerala dijalektalnu neautentičnost i povremena odstupanja od povijesnih činjenica (Raški rudar, 31. kolovoz 1985.). Danas je film kritički i recepcijski uglavnom zaboravljen, sveden na bibliografsku i leksikonsku jedinicu, dok se kao najdugovječniji segment filmske produkcije najčešće ističe nagrađivani plakat dizajnera te ilustratora Mirka Ilića. Film samim naslovom sugerira svoju temeljnu ideološku i propagandističku poziciju – „crveni“ predstavljaju pobunjene labinske rudare, pobornike „crvene“ Oktobarske revolucije (1918.), „crni“ reprezentiraju fašiste, predstavnike talijanske okupacijske vlasti, ali i kapitalističke uprave rudnika. Pravolinijsko naslovno pozicioniranje dosljedno je provedeno i u filmu, koji prati sukob rudara predvođenih socijalističkim vođom te sindikalnim predstavnikom Giovannijem Pipanom (Bekim Fehmiu) s predstavnicima države i uprave, dok je priča dodatno narativno „začinjena“ tragičnim ljubavnim odnosom između glavnog lika, rudara Ive Blažine (Milan Štrljić) i seljanke, udovice Marije (Olivera Ježina). Pojedine povijesne nefaktičnosti, koje su se spočitavale autorima filma, odnosno nedosljedno prikazivanje povijesnih događaja, poput ubojstva Francesca da Gioza i većeg broja labinskih rudara od strane fašista, zapravo imaju jasnu funkciju „pojačivača“ političkih pozicija u ovom historijskom makabristički prikazanom sukobu dobra i zla. Pobunu labinskih rudara protiv talijanskih fašističkih vlasti i uprave rudnika stoga je neophodno promatrati u sklopu navedenih širih revolucionarnih gibanja. Ustanak je započeo u znak prosvjeda protiv loših radnih uvjeta i nesmiljene kapitalističke eksploatacije radnika te rastućeg fašističkog nasilja, odnosno napada na njihovog sindikalnog vođu, socijalistu Giovannija Pipana, 1. ožujka 1921. u Pazinu. Rudari 2. ožujka zauzimaju rudnike i rudarska postrojenja, miniraju prilaze i osnivaju naoružane odrede, već spomenute „crvene straže“, uspostavljaju višenacionalni rudarski komitet te sami organiziraju proizvodnju. Vojska je ugušila ustanak nakon nešto više od mjesec dana, a pedeset dvojici rudara i rudarskih sindikalnih radnika suđeno je i za pokušaj uspostave sovjetske vlasti. Ustanak labinskih rudara nije bio usmjeren samo protiv terora talijanskih okupatora, nego i kapitalističke eksploatacije. . „Crveni i crni“, produkcijski raskošan, ali umjetnički skroman propagandistički uradak, tako je svoje mjesto u filmskoj povijesti zaslužio prvenstveno kao hegemonijska markacija odnosa revolucionarne prošlosti radničkog pokreta i nužnosti za njegovom rekreacijom u budućnosti.