Lijepa je Hana | Aleksa Šantić, 1903

Описание: „Lijepa je Hana“ je jedna od manje poznatih, ali izuzetno nježnih i slikovitih pjesama Alekse Šantića, velikog pjesnika čija je poezija ostavila dubok trag u književnosti cijelog regiona.

Ovdje donosim originalni tekst iz 1903. godine, otpjevan u formi spore sevdalinke, sa željom da zadrži duh starog jezika, mostarske romantike i one posebne emocije koju Šantićevi stihovi nose.

Od svih pjesama koje sam do sada imao čast obraditi, ova mi je jedna od najdražih:

Lijepa je Hana, gondže mog jarana,
Al' je ljepša Fata, tako mi imana!
Sinoć joj se dockan u sokak navrati',
Pa udarih piljkom u pendžere Fati.

Birden Fata čula, na pendžeru stade,
Poznade me, alčak, i selam mi dade;
Te eglen po eglen pa nas ponoć nađe
I moj jaran mjesec na bejan izađe.

Ja, kad mjesec granu pa has-srmu prosu
I lijepu Fatu na pendžeru osu,
Aman, da je kome pogledati bilo!
Vidio bi, valah, što nikada prije
U zemanu svome ni sanjao nije!

Vidio bi blago što nema karára:
Vidio bi da su od safi behara
I lišće i njedra u begove Fate
I has bejaz grlo gdje se rušpe zlate!

Vidio bi oči, one oči, jao,
Pa za crne oči džan i život dao!
Vidio bi slađa od šećera usta
I dva bena crnja, ah, dva bena, aman,
U lijepe Fate na podvoljku taman!

Pa se više nigda avertio ne bi,
Niti iš'o majci niti li akrebi,
No bi salte mahnit pod pendžere stao,
Gledao u Fatu i džan za nju dao,
Jer je ljepša Fata, tako mi imana,
Od svakoga đula iz al-đulistana!

Pit'o sam je: "Fato, hoćeš li me, jeli,
Bi li kail bila, kad bi tvoji šćeli?"
Fata šuti, ali oči zbore same,
Nasmija se, alčak, pa đul baci na me,
(S grla joj se sitni đerdani prosuše
A iz đula slatki amber njene duše)

Pa pobježe majci u sobu da spava,
Na dušeku mekom, k'o melekša plava.
Srma-mjesec zađe, mene sabah nađe,
Pa se s đulom vrati' misleći o Fati.

A negdje u bašti bumbul tica čula,
Osjetila miris Fatinoga đula, -
Pa učini haber na svoje jarane:
Sitno niže Fati na grlo đerdane -
Sitno pjeva slatku pjesmu bez karara:
Nema, nema Fate u sedam Mostara!

English:

“Lijepa je Hana” is one of the lesser-known yet deeply tender and vivid poems by Aleksa Šantić, one of the great poets whose work left a lasting mark on the literary heritage of Bosnia and Herzegovina and the wider region. In this rendition, I bring the original 1903 text to life as a slow sevdalinka, with the intention of preserving the spirit of the old language, the romance of old Mostar, and the unique emotion carried by Šantić’s verses.